Izložbe
9.10.2007. - 4.11.2007.
Zavičajni muzej
samostalna izložba: Vlado Martek
Paralele
(samokritičarske opaske)
„Ne vjerujem u jedinstvenog umjetnika ili jedinstveno umjetničko djelo. Vjerujem u pojave i ljude koji ostvaruju ideje.“ Marcel Broodthaers
I
Umjetnik, manje više kao skarabej gura svoju umjetnost u fluidnu budućnost. Koncept ove izložbe je titrava sadašnjost, tj. buduće zaustavljeno onim što je realizirano – prošlošću rada; u usporedbama i evidencijom kao nametnutim radnim zadatkom. To je, po sebi jedna klasična pozicija ukoliko je pretežno fundirana izvan autora/umjetnika. Postoje i druge slične, nijansirane relacije: da umjetnik govori o umjetnosti, potom da umjetnik govori o umjetnosti drugih umjetnika. I, napokon, najstandardnija opcija, da kritičar govori o umjetnosti umjetnika djelujući pritom kao teoretičar ili kroničar ili kritičar umjetničke prakse.
II
U namjeri ovog prezentiranja je istaknuti relaciju umjetnik – kritičar ali u jednoj osobi. I to iz nekoliko predrazloga i jednog razloga. Prvo: predrazlog je u intenciji širenja vlastite poetike elementiranja i dekonstruiranja persone umjetnika u totalu postkonceptualističkog pristupa praksi jezika i izvedbenoj praksi u doba dematerijalizacije odnosno plinifikacije umjetnosti. Drugo: predrazlog je u aktiviranju novina u domaćim skromnim ispitivalačkim okvirima. Treće: predrazlog je u namjeri poticanja drukčijih pristupa umjetničkim opusima današnjice koji su proizašli dijelom iz duha Nove umjetničke prakse (1966-1978.). A jedan razlog glasi: potencirati ulogu i manevarski prostor umjetnika kao samouspostavljajućeg viška hrabrosti, kao arbitra mogućnosti ali i realnotužne spoznaje na dodirnim rubovima inspiracije ili analitike izašle iz napornog rada. Sve to servirano kroz dihotomije, radne parove: svjesno-podsvjesno, pasivno-aktivno, socijalno-egotično itd. Središnje pitanje jest o ulozi umjetnika kao proizvođača naspram vlastite prakse umjetnosti kao teritorija, o mjestu eventualne karizme umjetnika, sa namjerom da se opet umjetničkom praksom reagira, odlučuje (etičko, svijest), te u stjecanju znanja o fenomenalnom dignitetu rada. Ali ne u svrhu nadmašivanja recimo pojma inspiracije kao verbalnog provizorija osjećajnog doživljavanja (mimetika, ekspresija, impresija), nego pokušaj dosizanja pozicije nenapregnute svijesti koja se povezuje sa samim tijelom umjetnosti. Prije svega, ne socijalnim i psihološkim nego duhovnim ekstrateritorijem.
Trostruka umreženost umjetnosti kao posla/proizvodnje na jednoj strani i umjetnika na drugoj, pokazuje kako je tijelo umjetnosti veliki znak. A svijest/znanje umjetnika danas, potencijalno je visokopozicionirana spram osnovnih postulata, sadržaja, postupaka i proizvodnje. Ti postulati traže predznake (sukladne dobu); ukoliko je (post)konceptualistička kulminacija umjetnosti „nepotrošena“.
III
Paralele pokazane na izložbi (a ranije u Galeriji Karas u Zagrebu), rezultat su dužeg traganja za odjedamput nametnutom temom. Rad jezika ili kako se još kaže „mašina jezika“ odigrala je svoje, podsvjesna želja se ispunila, a želja za sankcioniranjem kulta originalnosti još se jednom u povijesti umjetnosti realizirala. Najstarije paralele dotiču se djela iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, a nove su iz prethodnog decenija. Ni znanje niti informiranost ni težnja nisu odlučili o prezentiranim dodirima, istostima, „kopiranostima“, sličnostima, jer kao prvo tih paralela ima puno više nego su tu prisutne, a drugo: zajedničke vibracije, umjetnički arhetipovi XX stoljeća ne daju se sakriti. (Dakako, to bi bilo jedno od „objašnjenja“ toliko prisutnog fenomena paralela.)
Rad ideja koje su zajedničke (da analizu ne spuštam, nepotrebno u nižu razinu), daju konkretnu sliku sličnosti različitog. Vremenski raspored unutar stoljeća kao i prostori nisu presudno relevantni. Dakle, ne radi se o simulacijama, supstitucijama nego o dispoziciji zajedničke ekonomije otkrivanja.
IV
Negdje eksplicitnije, negdje hermetičnije, elementi paralela su na dohvat jednom plebiscitarnom uvjerenju: da su medijska rješenja metjerski domicili određenog „broja“ umjetničkih ideja. Umjetnost današnjice (mislim na umjetnički realizam reizma, koji je kroz tehnologiju još u punoj ekspanzivnoj eksperimentalnoj fazi i hrani se beskrajem mogućnosti), nije uputno promatrati i ocjenjivati kategorijalnim aparatom za avangarde. Utoliko je ovaj poslić – dijelić radnog rastanka sa umjetničkim idejama koje su se realizirale. Izložba je, naravno – distopija.
Svaka paralela kao ukazana priča postaje djelo, osobita vrsta „teorijskog objekta“. (Otuda se granaju bezbrojni putovi). Vlado Martek
Biografija
|
|
